muzejpostavizložbeizdanjaanalikontakt











Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži


ORGANIZATOR IZLOŽBE: Hrvatski školski muzej

AUTORICA IZLOŽBE: Štefka Batinić

OBLIKOVANJE IZLOŽBENIH PANOA: Sara Roller Mateljić (Školska knjiga)

TEHNIČKI POSTAV: Fredy Fijačko

SPONZOR:   


Izložba je otvorena od 28. listopada do 24. prosinca 2004.

 

Na 30 panoa (format 100x70 cm), dizajniranih u obliku mega-naslovnica, tekstom i slikom su istaknute zanimljivosti i specifičnosti pojednih časopisa s obizrom na kulturni, pedagoški i politički kontekst u kojem su nastajali, izlazili, konkurirali jedni drugima i gasili se. Na izložbi su prikazani i originalni primjerci časopisa te izbor ilustracija hrvatskih ilustratora koji su surađivali u njima.

Hrvatski dječji i omladinski časopisi javljaju se u drugoj polovini 19. stoljeća, kada su u Hrvatskoj stvoreni povoljniji uvjeti za prosvjetno i kulturno djelovanje. Institucionalizira se obrazovanje učitelja, osniva se sveučilište, donosi se školski zakon, otvaraju se nove škole, pokreću se pedagoški časopisi i sl. Prvi hrvatski dječji časopis je Bosiljak. Izlazio je u Zagrebu od 1864. do 1868. Pokrenuo ga je, izdavao i uređivao učitelj Ivan Filipović. Organiziranje hrvatskog učiteljstva i osnivanje Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (1871) znatno su pridonijeli afirmaciji učiteljskog staleža i njegova književnog rada. Ta je strukovna udruga hrvatskih učitelja odmah pokrenula bogatu nakladničku djelatnost te je, između ostalog, 1873. pokrenula dječji časopis Smilje, koji je kontinuirano izlazio do 1945. U Hrvatskoj je između 1864. i 1918. pokrenuto ukupno 15 časopisa za djecu i mladež. Dvije trećine ih je bilo namijenjeno djeci (6-12 godina), a jedna trećina mladeži (13-18 godina). Takav je omjer razumljiv i očekivan. Dječji časopisi važno su odgojno sredstvo. Pokretali su ih, uređivali i u njima surađivali učitelji, kojima je bilo u interesu prikupiti što veći broj pretplatnika. Učenici pučkih škola daleko su brojniji od srednjoškolaca, pa je ulog i truda i novca bio isplativiji i sigurniji.

Od 15 časopisa koji su izlazili do kraja Prvoga svjetskog rata tri su časopisa (Zlatni orasi, Hrvatska omladina i Milodarke) izlazila samo godinu dana ili manje. Manje od pet godina izlazila su četiri časopisa (Bosiljak, Ljiljan, Mladi Istran i Proljetno cvijeće), od pet do deset godina dva (Mladi Hrvat i Krijes), a više od deset godina šest časopisa (Smilje, Bršljan, Pobratim, Mali dobrotvor, Vjerni drug i Anđeo čuvar). Zanimljivo je da su svi časopisi iz posljednje skupine, osim Pobratima, imali barem deset godina istog urednika. Većina časopisa koji su izlazili kraće vrijeme imala je u istoj osobi i urednika i vlasnika, tj. nakladnika. Svih 15 časopisa u ovom je razdoblju uređivalo ukupno 24 urednika i dvije urednice.

Nakon Prvoga svjetskog rata mijenja se slika djeteta u dječjoj književnosti. Novi pravci u pedagogiji i psihologiji također će utjecati na dječje pisce, posebice na učitelje među njima. U Hrvatskoj je najviše odjeka imao pokret radne škole.

Novo doba je, što je posebno zanimljivo za ovu priču, "izbacilo" u središte novu dobnu skupinu - adolescente. Mladima su se obraćali razni listovi s raznim ciljevima i motivima - vjerskim, ideološkim, političkim.

Osim socijalnog, kulturnog i političkog konteksta razvoj i fizionomiju dječjih i omladinskih časopisa odredila su u velikoj mjeri tehnička i tehnološka dostignuća. Tiskovine konačno i na našim prostorima postaju masovnija pojava. Novine i časopisi postaju važnim čimbenikom javnog i kulturnog života. Niču novi nakladnici, koji pokušavaju osvojiti svoj dio medijskog kolača. Neki od njih će to pokušati i na području dječjeg tiska, koji se teško da otrgnuti iz učiteljskih ruku. Činjenica je da je u njihovim rukama, barem kada je opstanak u pitanju, bio još uvijek najsigurniji.

U razdoblju od 1918. do 1945. pojavilo se 37 novih časopisa za djecu i mladež. Dvadesetak njih bilo je više namijenjeno djeci. Osnovnoškolska populacija još uvijek je najzahvalnija ciljana skupina, što zbog svoje brojnosti što zbog važne uloge učitelja u raspačavanju dječjih listova. Povećanjem broja novih časopisa povećao se i broj neuspjelih pokušaja. Tako imamo čak 20 časopisa koji su veoma kratko trajali - od jednog broja do maksimalno dvije godine. Čitavo razdoblje, od 1918. do 1945., izlazila je samo Omladina (od 1941. Hrvatska mladost), a pet i više godina izlazilo je još 12 časopisa (devet dječjih i tri omladinska).

Na uredničkim je mjestima, uz učitelje i profesore, koji su još uvijek u većini, bilo primjerice i novinara i književnika. Zamjetna veća raznolikost časopisa sigurno je s jedne strane posljedica zastupljenosti urednika iz neučiteljskih redova, ali s druge strane i rezultat različitih pedagoških orijentacija samih učitelja. Zanimljivo je da je urednički je posao u ovom razdoblju gotovo u potpunosti muški posao. Od 93 urednika, koliko ih je ukupno bilo u 40 časopisa, samo je jedna žena.

Veći broj škola i đaka te općenito veći stupanj pismenosti, kao i omasovljenje knjige kao medija i njezina pristupačnost svima, a ne samo povlaštenima, svakako su pridonijeli boljoj recepciji časopisa. Ona je ipak, čini se, bila manja od očekivane. Ilustrira to i velik broj časopisa kratkoga vijeka. Druga je bitna činjenica postojanje i popularnost dječjih priloga u dnevnom tisku. Prema jednoj anketi u zagrebačkim osnovnim školama 30-ih godina, upravo su ti prilozi bili najčitanija dječja periodika.

U razdoblju od 1864. do 1945. izlazila su ukupno 52 časopisa za djecu i mladež (do 18 godina), a više od 10 godina izlazilo je njih 13. Nijedan časopis pokrenut prije Drugoga svjetskog rata nije nastavio izlaziti poslije 1945.


povratak na aktualnu izložbu